Povodom 27. maja, Svjetskog dana urgentne medicine, razgovarali smo sa načelnikom Urgentnog bloka prim. dr Željkom Pejovićem, hirurgom iz JZU Bolnica „Sveti Vračevi“ Bijeljina koji nakon četiri decenije rada u medicini odlazi u penziju.

Iza njega su hiljade operacija, bezbroj dežurstava, ratne godine, teške odluke i spašeni životi. I jedna velika ljubav - hirurgija.

Kada ste odlučili da će medicina biti vaš životni poziv?

Lagao bih kada bih rekao da je medicina bila moja prva želja. Kao dječak maštao sam da budem vozač autobusa, kasnije RTV mehaničar, pa čak i građevinski inženjer. Porodica je željela da idem na ekonomiju ili pravo, a ja sam se toga užasavao. Medicina je tinjala negdje u meni, ali sam se plašio žaba a na vježbama se radilo sa živim žabama. To je bio jedan od razloga zbog kojeg sam potiskivao tu ideju. Žabe… Prelomni trenutak dogodio se 1969. godine, kada sam u „Ilustrovanoj politici“ pročitao tekst o Christiaanu Barnardu i prvoj transplantaciji srca u Južnoj Africi. Gledao sam fotografije na duplerici, uzeo sestrinog plišanog medu, rasjekao i uvlačio one igle za šivenje i pokušavao da ga operišem. Tada se nešto probudilo u meni. Nakon toga je sve nekako krenulo svojim tokom.

Kako je izgledao vaš profesionalni put?

Medicinski fakultet završio sam u Tuzli 1988. godine. Prvo zaposlenje bilo mi je u Domu zdravlja u Gračanici. Dok su mnogi tada izbjegavali vojsku, ja sam 1991. otišao. 1992. godine dolazim u Bijeljinu, u garnizonsku ambulantu. Radio sam kao upravnik ambulante i načelnik saniteta, a paralelno i na hirurgiji. Vojska me je poslala na specijalizaciju na VMA i nakon toga se vraćam u Bijeljinu, gdje počinje moj specijalistički put u bijeljinskoj hirurgiji.

Koliko je rat uticao na Vas kao ljekara?

Rat je situacija kojoj niko nije dorastao. Na studijama smo učili ratnu hirurgiju, ali niko nije bio spreman za rat iznutra. Šta to znači? Komšija na komšiju, brat na brata, kolega na kolegu. To je nešto što nas je 92. koštalo dosta žrtava, živaca, svega. Stasavali smo u ratu. Sve koncepcije narodne odbrane koje smo učili, pale su u vodu. Sreća je bila što smo imali bijeljinsku bolnicu, hirurške ekipe. U Sedmom korpusu, to je tuzanski Korpus, samo smo nas dva doktora ostali u vojsci. A Korpus je brojio 17.500 ljudi. Kroz ovu bolnicu prošlo je oko 10.600 ranjenika. Bilo je tragedija, teških trenutaka, ali i mnogo onih lijepih, kada uspijete nekoga da spasite. E sada, da li je to uticalo na mene, želja za urgentnom medicinom, da li nije, ne znam.

Šta urgentnu medicinu čini posebnom?

Urgentna medicina traži brzu reakciju. Kada pacijent uđe, vi već morate znati veliki dio onoga što ćete raditi. Uvijek govorim mladim hirurzima - ako osjetiš u stomaku da pacijenta treba operisati, vjerovatno nećeš pogriješiti. To je intuicija koja se razvija godinama. Na odjeljenju imate vremena da razmišljate, čekate nalaze, pratite stanje. U urgentnom bloku nema čekanja. Naš posao je da u takozvanom „zlatnom satu“ procijenimo da li pacijent ide kući, na odjeljenje ili direktno u operacionu salu. Najvažnije je spasiti život.

Koliko se hirurgija promijenila od vremena kada ste počinjali?

Principi su ostali isti, ali tehnologija je potpuno drugačija. Na staroj hirurgiji radili smo sa jednim niškim rendgen aparatom koji ima jednu katodnu cijev, palili smo ga ujutro, a gasili uveče. Čekali smo da se ugriju razvijači, fiksir, da razvijamo slike. Od laboratorije imali smo samo krvnu sliku i urin. Danas za manje od sat vremena možete uraditi kompletnu laboratoriju, skener, magnetnu rezonancu, ultrazvuk, rendgen… To je ogromna razlika i mnogo znači za brzinu reakcije.

Znate li koliko ste operacija uradili tokom karijere?

Iskreno - ne znam. Za više od 30 godina u hirurgiji, dnevno makar po jedna operacija... Kada na to dodate asistencije, broj je ogroman. Nikada nisam vodio statistiku.

Kada se osvrnete iza sebe, jeste li zadovoljni? Kada Vas ljudi prepoznaju na ulici, kada Vam priđu, zahvale se, potapšu po ramenu...

Naravno da jesam. Svima nama znači. Ali sada dolazi kraj karijere i prelazak u mirniji život. Mada, planiram da se vratim, da radim. Teško je sa hirurgije otići bilo kome. Nedostaje taj adrenalin, zeleno okruženje, sterilnost… Oni leptirići u stomaku pred operaciju. Kao kada se zaljubite. Faliće i noćni pozivi. Kada telefon zazvoni u dva ili tri ujutro, znate da vas niko ne zove da pita kako ste. Neko je u nesreći, neko je životno ugrožen. Uvijek mi se činilo da je put od kuće do hirurgije tada beskrajno dug.

Postoji li trenutak koji nikada nećete zaboraviti?

Svi mi nosimo dio tih trenutaka sa sobom. Najteže je porodici saopštiti da je neko preminuo. Posebno nakon saobraćajnih nesreća. Kada majci, ocu, bratu ili sestri morate reći da pomoći nije bilo - to su trenuci koji vas slome i kao čovjeka i kao doktora. Ali, srećom, mnogo je više lijepih trenutaka. Osmijeh pacijenta koji ode bez bola, čovjek kojem spasite život, porodica kojoj možete reći: „Za sada je sve u redu.“ To su najveće nagrade ovog posla.

Koliko je važan tim u urgentnoj medicini?

Tim je najvažniji. Ljudi rade zajedno godinama, znaju se pogledati i bez riječi razumjeti. To je neprocjenjivo u urgentnoj medicini. Nikada se nije desilo da neko ne dođe na poziv. Urgentni blok je pokriven 24 sata dnevno. Ako je gužva, svi pomažu, bez obzira da li je pacijent „hirurški“ ili „internistički“.

Koliko pacijenata u prosjeku prođe kroz Urgentni blok?

Imamo oko 150 pregleda za 24 časa, a tu nisu uračunate male intervencije.

Šta biste voljeli da građani bolje razumiju kada je riječ o urgentnom bloku?

Ljudi moraju razumjeti da postoji razlog kada čekaju. Ako je neko bolestan sedam ili više dana, a u tom trenutku se unutra borimo za nečiji život, jasno je ko ima prioritet. U urgentnoj medicini uvijek postoji teže od težeg. ''Crveni'' pacijent, onaj životno ugrožen, uvijek ima prednost nad „zelenim“ koji može da čeka.

Šta biste poručili mlađim kolegama?

Uvijek sam pričao mladim hiruzima da je hirurgija kao najljepša žena na svijetu u koju ulažeš i koja ti vraća. I jednog momenta kažeš - e, ja sam nju osvojio. Ona te tog momenta udari repom i ode dalje. Znači, hirurgija je stvar u koju se mora nonstop ulagati. Vraćati se na bazične hirurške stvari, koje se godinama drugačije razumiju nego kada si učen na specijalizaciji. Specijalizacija je uvod. Da imaš pravo na pečat, da možeš stati sa druge strane stola. Koliko ćeš, kako ćeš, da li ćeš, do tebe je. Uslovi postoje. Imaš od koga da naučiš. Sve ostalo zavisi od tebe. A vjerujte mi, hirurgija vraća.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com