Vladimir Mitrić, novinar i publicista predstavio knjigu iz pera novinara i književnika Dragana Damjanovića o Svetoj Anastasiji koja se čita po svijetu: Osam vijekova čekala je svoga pisca

Osam vijekova prošlo je otkako se Sveta Anastasija, majka Svetog Save, preselila u vječnost. Osam vijekova u kojima je njeno ime, iako duboko urezano u temelje srpske duhovnosti, ostajalo gotovo u sjenci velikih Nemanjića. O njoj se malo pisalo, još manje govorilo, a nijedno književno djelo nije pokušalo da ispripovjeda život žene koja je rodila prvog srpskog arhiepiskopa i sa Stefanom Nemanjom postavila temelje srpske države i Crkve.

A onda su, kao biseri nanizani nevidljivom rukom, počeli da se nižu događaji koje je teško objasniti običnom slučajnošću.

Na njen praznik, 4. jula 2011. godine, u porti manastira Studenice, ne sluteći zbog čega je baš tog dana došao, našao se književnik i novinar Dragan Damjanović. Nije znao da je tog dana praznik Svete Anastasije. Nije znao ni da će već iste večeri započeti istraživanje koje će iznjedriti prvi roman posvećen ovoj svetiteljki. Nije znao ni da su njene mošti, tri decenije ranije, na gotovo čudesan način otkrivene u Studenici, niti da će njegova knjiga kasnije biti prevedena na više svjetskih jezika i stići do čitalaca daleko izvan Srbije.

Kao da je sve već bilo pripremljeno. Samo je došlo vrijeme da se dogodi.

-Ovog četvrtog jula navršava se petnaest godina od kada sam započeo put sa Svetom Anastasijom -kaže Dragan Damjanović. - Od prvog romana nastala su još četiri dopunjena izdanja. Knjiga je bila među najčitanijima u Srbiji, potom je prevedena na ruski, azerbejdžanski, a sada se prevodi i na turski jezik. Ali sve je počelo tako što sam, ne svojom namjerom nego Božjim promislom, došao u Studenicu upravo na njen praznik.

Sjeća se da je tog julskog dana ostao u manastirskoj porti do kasno u noć, gotovo ni sa kim ne razgovarajući. Kada je prišao da se ispovjedi, sveštenik mu je rekao da se ispovedi Svetoj Anastasiji. Istu rečenicu, pred Sveto pričešće, izgovorio je i jedan monah. Tek narednog dana mlada ljekarka iz Kosjerića, koja je primjetila njegovu zbunjenost, rekla mu je da je praznik majke Svetog Save.

-Kao da sam se tada probudio. Od tog trenutka više nisam imao mira. Mjesecima sam istraživao. Obilazio sam Rašku, Kopaonik, Kuršumliju, Solun, čitao stare ljetopise i istorijske izvore. Tako je nastao roman „Proročanstvo Nemanjine žene – Anastasija“, koji i danas smatram jednim od svojih najznačajnijih djela.

U završnici romana Damjanović opisuje i jedan od najneobičnijih događaja iz novije istorije manastira Studenice, otkrivanje moštiju Svete Anastasije, o čemu  u Damjanovićevom romanu svjedoči današnji mitropolit šumadijski Jovan, koji je početkom osamdesetih godina bio iguman Studenice.

-Poslije zemljotresa 1981. godine stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenika kulture došli su u manastir kako bi procijenili posljedice oštećenja i započeli pripreme za obnovu povodom osam vijekova Studenice. Dok smo razgovarali, pogled mi je pao na pod uz južni zid Bogorodičine crkve - sjeća se mitropolit Jovan. - Decenijama sam svakodnevno prolazio tim mjestom, a nikada nisam primjetio ono što sam tog trenutka vidio – svijetlu liniju koja se jasno ocrtavala ispod freske monahinje Anastasije. Odjednom sam, bez    ikakvog objašnjenja, izgovorio: „Ovo je grob.“

Pred okupljenim akademicima Vojislavom Koraćem, Vojislavom Đurićem i Dimitrijem Bogdanovićem iznio je uvjerenje da se mošti Svete Anastasije nalaze upravo ispod tog mesta.

Nastala je tišina. Potom je akademik Bogdanović mirno rekao:

 -Pustite igumana Jovana. Nije slučajno došao do ovog uvjerenja. 

Kada je beton podignut, ispod njega se ukazala manja grobnica, gotovo istovjetna onoj Svetog Simeona Mirotočivog. U njoj su, poslije više vijekova, otkrivene mošti Svete Anastasije.

Ni tu se ova neobična priča nije završila.

Nedugo potom iguman Jovan doživio je tešku saobraćajnu nesreću. Ljekarske prognoze nisu ostavljale mnogo nade da će ponovo prohodati. Upravo u tim danima stigla je odluka da se mošti vrate u zemlju.

Ponovo je bio četvrti jul.

Iguman Jovan je na praznik Svete Anastasije zatražio da ga iz kraljevačke bolnice, na nosilima, prenesu u Studenicu. Sa svojim monasima uspio je da spriječi da mošti budu ponovo zatvorene u grobnicu.

Ostale su da počivaju u kivotu koji je nešto kasnije, poslije boravka na Svetoj Gori i sopstvenog duhovnog nadahnuća, darom sagradio sveštenik Vojo Bilbija. Danas se pred tim kivotom poklanjaju hiljade vjernika.

A mitropolit Jovan je, uprkos ljekarskim prognozama, ponovo stao na svoje noge.

Za Dragana Damjanovića roman o Svetoj Anastasiji nije bio samo nova knjiga. Bio je početak jednog sasvim drugačijeg književnog puta. Poslije njega nastali su romani o djetinjstvu i mladosti Gospoda Isusa Hrista, dokumentarni film o sklanjanju Svete Porodice po Egiptu,  snimljen sa sinom Stefanom, danas sveštenikom, zatim roman o nastanku Svete Gore, knjiga o čudesnom putu ikone Trojeručice od Studenice do Hilandara i druga djela posvećena temama koje su vijekovima ostajale na margini istorije.

Kada se danas pogleda čitav taj niz događaja, čudesno otkrivanje moštiju, njihovo očuvanje, nastanak kivota, pojava prvog romana poslije osam vijekova i njegov put po svijetu – teško je oteti se utisku da su se ljudima otkrivali koraci jednog mnogo većeg plana.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com